Izudin Maleškič: KLJUČ U BRAVU MOJOJ BRIJESNIČKOJ SEHARI
Zadnjih mjesec dana pisao sam, ali i pokazao kako je svako od nas svojevrsna riznica uspomena i sjećanja na prošlo vrijeme, ljude i događaje.
U užem kontekstu svaka takva priča, napisana i javno objavljena pojedinačno nas podsjeća i vraća u vrijeme do kojeg može da seže naše sjećanje.
Dalje od toga je već širi kontekst i postaje svjedočenje o kulturološkom, socijalnom, ekonomskom, historijskom i svakom drugom naslijeđu jednog mjesta, društva ili naroda.
Društvo kako može sačuvati tako isto može i uništiti vlastito naslijeđe, što u najvećoj mjeri ovisi o svijesti društva. Svakako, svijest se podiže obrazovanjem, kako onih koji predvode i koji su ujedno i donosioci odluka tako i onih koji ih slijede.
Naslijeđe čuvamo u prvom redu kroz muzeje, spomenike i monografije koje mogu, i trebale bi imati i male sredine poput moje rodne Brijesnice, odnosno Doboj Istoka iz čije sam prošlosti tek kroz par nekih ličnih sjećanja izvukao na površinu neke male zanimljivosti.
Mlađe generacije zaslužuju da im se u naslijeđe ostavi zapisana i kroz fotografije i artefakte svjedočenja bogate prošlosti tog kraja.
Samo ne zaslužuju da im se prošlost skrnavi ili uništava jer će na kraju upravo oni platiti cijenu politikanstva i neznanja današnjih generacija.
Navesti ću samo dva primjera po mom ličnom sudu neodgovornog odnosa spram historije, tradicije i kulture mog rodnog mjesta. Postoji i treći primjer, no njega ostavljam kao zagonetku za same građane i one koji ga vode.
Znamo da većina obrazovnih i vjerskih građevina vremenom postaju spomenici i svjedoci naših važnih korijena.
Samo stručnom restauracijom može se sačuvati izvorni izgled, ali i osigurati kontinuitet upotrebe.
Svakom dogradnjom i mijenjanjem arhitekture objekta u historijsko-kulturološkom smislu objekat se samo uništava.
Tako, prvoj drvenoj džamiji danas ni traga nema, ne postoje čak u životu ni oni ljudi u čijim bi je sjećanjima mogli naći.
Ostalo je samo predanje.
Od one druge džamije iz ‘38. godine postoje sjećanja i mjesto gdje je napravljena, no ona danas izgleda potpuno drugačije, kao da je iz 2020.godine. Uništen joj je tako njen rodni list, samo iz neznanja.
Istu sudbinu doživjela je i škola iz ‘39. godine.
I ona danas izgleda kao da je iz 2020.godine. Još se samo ponegdje mogu naći fotografije te stare škole.
Jednom riječju dva vrlo važna objekta, dva svjedoka, dva korijena doživjela su kulturocid, i to od strane onih koji su ih morali čuvati kao zjenicu oka svoga.
